18 април 2008

Opelo za Yuga

Bliži se... nažalost... Moj verni pratilac unazad par godina, crveni Yugo 55, polako ali sigurno, ide ka večnim lovištima. Steže me nešto u grudnom košu dok gledam kako pred mojim očima moja uzdanica ostaje bez snage i volje za životom.

A svašta smo preživeli zajedno. Toliko lepih trenutaka i toliko nerviranja. Koliko me samo puta izdao na putu, koliko puta je ispoštovao Marfijev zakon do poslednjeg paragrafa, svi ti nebrojeni misteriozni kvarovi u momentima najveće potrebe (sredina prometne raskrsnice npr.).
Šta ja uopšte tupim? Tako bih ga lako zamenio za nekog stranca, bez da trepnem, samo da mogu...

Ali ne mogu! Moraću da pljunem kintu i da izvršim restauraciju svog primerka nacionalnog automobila ne bi li poživeo još par godina dok mi standard ne dozvoli nabavku nečega što se makar može nazvati automobilom... Yugo je daleko od toga...
A ne tražim mnogo, samo da se vozim bez bojazni da će mi brisači otpasti, da mogu da razgovaram sa saputnicima bez da slušam beskonačno tandrkanje neindetifikovanih delova i da mogu k'o čovek da sednem u njega...

2 коментара:

Анониман је рекао...

Eh, pretpostavljam kako ti je, ja ne vozim ali moji imaju takodje jedno "nacionalno" - Zastavu, cesce mu mijenjaju djelove nego sto mu sipaju gorivo :D Guraj dok se ne skrpi za nesto bolje.

Lunamorena је рекао...

Ma idi bre gde je tu "adrenalin"? Nema dok ne sednes u kola i ne vezes pojas, upalis svetla (po novom) i prekrstis se obavezno da ona 6km dodjes ziv i zdrav :)i kad stignes zahvalis se Bogu sto nisi stao, sto si stigao, sto tocak nije ovog puta prosao mimo tebe, sto imas jos uvek auspuh, sto te kocnica ovog puta nije izdala vec si zakocio i nisi udario onog mamlaza u "mecki" (ta ne zna on kako je tebi, ali te je ipak ljutito pogledao u retrovizor) to su dozivljaji! Imam opela, stariji nego ja, i volim ga vise nego on mene :D