02 април 2008

Profesionalna narikača

Gledam ovaj moj blogić pa se mislim: "Majku mu, sve neka jadikovanja i zapomaganja", ispade da nema ništa lepo da se napiše. Ponesen, počnem da razmišljam i tražim neke svetle momente u skorijem bitisanju, ma napisaću ja inspirativni post koji će ljudima ozariti lica i doneti sreću makar na tih par minuta dok su moji web gosti.
Idemo! Papir? Tu. Olovka? Tu. Da rezimiramo poslednjih mesec dana: bračni status - nedovoljan, biznisi - next to nothing, finansije - LOL... U bre, ako ovako nastavim ima sledeću sliku da opisujem sa ograde nekog mosta gledajući u metaforu života koja protiče ispod. Carpe diem!
Pre neki dan sam bio osuđen da na posao doputujem koristeći usluge (pri)gradskog autoprevoznika. Deskrpicija u jednoj reči? Real horror show... Na mojoj liniji imate dve mogućnosti: minibus, prema kome su srednjevekovne inkvizitorske sprave za mučenje mesto na kome čovek može da se relaksira ili full-size autobus uz obaveznu upotrebu ABHO opreme. A ljudi trpe i voze se i plaćaju kartu prisilno ljubaznom osoblju koje ako nije nasmešeno može da dobije otkaz i to im se tako lepo vidi na licu. Prosto zažalim za danima kad su bili državna firma, bar su bili svoji... Kad malo bolje razmislim, to autoprevoznik se, u stvari, odnosi na činjenicu da se jedino vozač udobno vozi. Udobno, ne i sigurno... Jedina sreća je što u igrama na sreću nemam sreće pa me nikad ništa ne "udari". No dobro, stigli smo nekako, izlazim i otresam prašinu sa sebe, stavljam cvikere, nabacim ironični polusmešak i pogledam vozača. U njegovim očima pročitam da ima još tri ovakve ture da odvoza danas dok sam ja jedan od onih srećnika koji mogu da nastave sa životom. Doživljavam momenat prosvetljenja i polako šetam prema radnji razmišljajući o mogućnostima transporta koje je moguće videti u SF filmovima. Valjda i ta budućnost mora jednom doći...

1 коментар:

Lunamorena је рекао...

Ehe.. da mi je jedan svemirski brod davno bih kupila kartu na Mesec! U jednom pravcu! :)