05 октобар 2011

Granica

Naslov možda nije adekvatan za ono što mi je na umu, ali ne znam bolji izraz pa ako vam nešto bolje padne na pamet vi obavezno javite.

Oni koji me malo bolje znaju u offline varijanti su verovatno provalili da sam uvek okružen haosom. Tačnije, oko mene je uvek kamara raznih papira, olovaka, sitnijih kompjuterskih delova, potrošnog materijala i još kojekakvog đubreta od koga se vrlo teško odvajam. Razlog je zato što imam neki urođeni strah da će mi nešto od toga zatrebati onog momenta kada se toga i definitivno rešim, iako će mnogi pomisliti da sam jednostavno rečeno lenj, ali ne, nije (samo) to... Iz istog razloga su mi i particije na hardu uvek 98 do 99 posto pune... žao mi da brišem... može da zatreba, a ne jede 'leba tešim ja sebe...

Ipak, povremeno, rešim ja i raspremim krš, bude lepo par dana, ali onda se sve vrati na staro... i opet bude lepo, meni bar... No, sve je ovo manje-više normalno ponašanje (za mene), a i nemojte tu da se pravite kao da vi nemate neki svoj mali OCD? Ima, međutim, jedna stvar koju vrlo, vrlo retko radim. A i kada je radim to je obično zato što pređem neku granicu (i eto mene konačno do poente), ali kada tu granicu pređem znam da nema nazad... nema povratka... i zato ta granica nije klasična granica, već neka teža, veća, komplikovanija i ružnija...

U pitanju su inbox i outbox. Na telefonu i na mailu. Njih nikada ne brišem... nikada... Kao mrav skupljam svaki SMS i svaki mail koji mi nešto znače i koji dolaze od određene osobe i držim ih uvek tu, na oku, da slučajno neki ne bi pomislio da se odvoji od grupe i nestane u zaboravu... Ali kada sve padne u vodu i kada se dođe do one tačke u kojoj znate da više ništa nema onda izbrišem i ova dva foldera. Svaka poruka prožeta isčekivanjem, protkana nadom, pomešana ushićenjem, ispunjena željom, omotana radošću i taknuta neizvesnošću nestane posle nekoliko klikova... I nema nazad...

Pre nekoliko dana sam izbrisao inbox i outbox na mobilnom telefonu, konačno, a i nije mi trebalo mnogo ovaj put, samo mesec i neki dan da se odlučnim na taj korak... Ne znam tačno zašto, ali pretpostavljam da sam ušao u petu fazu Kübler-Ross-ovog modela mada se ne bih iznenadio da sam i dalje na drugoj stepenici i da je ovo samo bledi pokušaj unapred izgubljene borbe. U stvari, neću ni da se opterećujem razmišljanjem, uvek se trudim da iz svake situacije izvučem neku pouku za budućnost, ali ovaj put mi se ono što treba da naučim nimalo ne sviđa... Opet... Život je kučka, to valjda svi znamo?

Kao što i ja znam da lažem sebe... nisam izbrisao... samo sam sklonio daleko od očiju... u tamnicu nekog namerno zaturenog kompjuterskog foldera. Jednom će se sve ponovo vratiti i ja ću se tad smejati čitajući jalove umne bravure naivnog umetnika...

Etape mog života omeđene su brisanjem svih poruka u inboxu i outboxu... Jedna se završi, druga počne... To je valjda život?

...

4 коментара:

Branislava је рекао...

Život nije kučka!
Dokle više s tim? Šta je vama život loše učinio? Šta?

A osim toga, sve što je bitno i/ili potrebno da zapamtiš, ostaće u glavi, ono što ne ostane u glavi ne treba da zauzima mesto ni na hardu :D

GoranSTX је рекао...

Život je definitivno kučka, da nije takav bio bi nikakav :P

A ja bih ponešto i da zaboravim... što je pre moguće, ali ne ide to tako lako pa je zato život kučka... Mada ni to nije najstrašnije kada se pogledam i shvatim koliki sam ja konj... Ali to je tema za neki drugi post, tj. elaborat, psihijatrijski :D

Branislava је рекао...

Uh uh uh koliko neistina i grešaka u tako malo reči... crni Gorane (molim te ofarbaj se za potrebe komentara!) pa šta ti bi?!
Idemo ponovo, nije život kučka! Život je lep!
Što se zaboravljanja tiče, znaš kako to ide?
A osim toga, konj je plemenita životinja, pa ti sad vidi =)

Charolija је рекао...

Ja se ne slažem sa Branislavom kada kaže da sve što je važno zapamtimo i nosimo u glavi, jer mi ništa slađe nema kada se podsetim nečega napisanog negde na parčetu papira ili negde u nekom "skrivenom" folderu. Nikada se toga ne bih setila, da nema tih malih rečenica da me podsete, a onda počne da se razvija ceo film. :) Uživam u tome. Ti si srećan čovek kada sve imaš na hardovima, možeš li zamisliti kako je meni sa nekim starim ispisanim sveskama. Gomila.:) Treba mi cela soba za sve to. Hard diskove sam uredno složila jedan na drugi, neće pobeći, a sveske. Uf... Ne retko sam razmišljala šta bi bilo sa svim tim mojim "blagom", kada bi mi se ne daj Bože nešto desilo? :))) Niko se tu ne bi snašao sem mene. SMS... u svakom mom starom telefonu stoje poruke sačuvane i ne mogu ih izbrisati. Igraju se deca sa tim telefonima, ali poruke su unutra sačuvane. Tako da te potpuno razumem. Život jeste kučka. ;)