24 мај 2011

Nisam zavisnik, al' bez neta ne mogu

Povremeni i privremeni prekidi u pristupu netu, pogotovo ako ste, kao i ja, korisnik usluga bežičnog ISP-a, su redovna i normalna pojava. Tehnologija nije savršena, sranja se dešavaju i Marfi se redovno pobrine za to, a i nije da bez neta ne mož' da se živi, jel' tako? Nego, ima to i svojih prednosti. Biti bez interneta vam ostavlja dovoljno vremena da sredite fajlove na svom računaru, da prebrišete prašinu sa njega, da izađete napolje i podsetite se drevne veštine šetanja ili, kao u mom slučaju, da besomučno vilenite u predinfarktnom stanju pominjući razna imena i svece u kombinaciji sa nekoliko glagola zbog kojih su vam dok ste bili dete zavrtali uši... Šalim se, nije baš tako bilo, ali nije ni daleko od toga...
No dobro, danas sam bio bez neta što mi nije naročito teško palo pošto sam ionako bio angažovan na nekim poljskim radovima, ali sam ipak u popodnevnim časovima dokolice osetio potrebu da "vidim šta ima"... Nisam net zavisnik i mogu, ako stvarno moram, da budem bez neta i po nekoliko dana (kao što je bio slučaj tokom skorašnjeg puta po Bosni), ali navika je čudo. Po ceo dan sam online, na poslu zbog posla, a kući zbog sebe i neke radnje su postale skoro automatske i rutinske. Sedi, ukucaj pass, pali Chromium, osveži SK forum, proveri twitter timeline... E tu smo. Danas sam razmišljao o tome šta mi najviše nedostaje kada nisam pri kompu ili kad na istom nemam net i koliko sam uspeo da skapiram to je svakako twitter i njegovih 140 karaktera po poruci. Neukim ljudima bi se učinilo malo, ali vremenom čovek shvati da je to i više nego dovoljno da se prenese dosta informacija, a da se primalac ne "udavi", pa ja redovno čitam kratke priče od @VeryShortStory koje zvuče zaista interesantno i zanimljivo.
Twitter svakodnevno povećava svoju popularnost iako se od drugih soc-net servisa poprilično razlikuje formom i namenom, ali upravo ta kratka forma, po mom mišljenju, i jeste razlog uspeha. Blog je moćna alatka koja je napravila pravu revoluciju u poimanju i upotrebi interneta u svim sferama života, bilo online ili offline i dugo vremena će suvereno vladati, čak i pod pritiskom ultrapopularnih i megaposećenih sajtova tipa Facebook. Sa druge strane Twitter i ne shvatam kao zamenu, već kao dopunu postojećim servisima i kao vrlo efikasan sistem informisanja i komunikacije. Pored pomenutih 140 karaktera, jedna od najlepših karakteristika ovog servisa jeste ta da sami kreirate sadržaj koji primate. Na stranu oni nalozi koji služe za puko informisanje, twitosferu sačinjavaju ljudi koji svakodnevno ispunjavaju timeline svojim mislima, osećanjima, brigama, radostima, ljudi koje se druže, međusobno pomažu i prenose zanimljivosti i vesti.
Ja ne pratim mnogo ljudi, ali oni koji se nalaze na mojoj listi nisu tu zato što su popularni, već zato što su mi njihove poruke interesantne i/ili korisne. Upravo to saznanje da se iza avatara i nadimaka sa @ na početku nalaze žive osobe najviše doprinosi osećanju nedostajanja kada ne mogu da pratim timeline i kada ne znam gde su, kako su i šta rade. Ima tu i poruka koje mi podižu pritisak ili mišljenja sa kojima se ne slažem, ali ko od nas nema prijatelje sa kojima ponekad dođe u konflikt? Ne pratim ljude iz čiste kurtoazije ili samo da bih uzvratio praćenje već pre nego kliknem "Follow" dobro isčitam twitove te osobe pa ukoliko mi se svide - to je to. Vrlo retko se dešava da nekog prestanem da pratim zato što sam vrlo izbirljiv po pitanju ko uopšte dospeva na listu, a na njoj ima svakakvog sveta pri čemu najveći broj njih znam samo sa twittera, studenti, domaćice, radni narod, stranjci, domaći, vaki, naki... Takođe, trudim se da ispratim ceo timeline pa ako bih imao preveliki broj poruka koje ne bih mogao da pročitam osećao bih se kao da propuštam nešto bitno. Prosto je neverovatno koliko vam postane bliska ta virtuelna zajednica sa kojom čak i nemate mnogo toga zajedničkog sem malo višeg nivoa IT znanja, a što se potvrđuje redovnim okupljanja korisnika na TweetUp-ovima. Odavno planiram da posetim jedan ovakav hepening, ali standardni razlozi tipa vreme i novac su vazda prisutni. Cela ta ekipa ljudi zaslužna je za moje dobro raspoloženje i definitivno potvrđuju tezu da su "na fejsu ljudi sa kojima ste išli u školu, a na twitteru oni sa kojima biste voleli da ste išli u školu", mada bih ja i proširio malo tu grupu...

----

ADDENDUM: Ovaj post je pisan u nedelju, zatim dorađivan u nekoliko navrata da bi na kraju ispao kao školski esej na temu "Zašto volim druga Tita". Ne znam koliko sam uopšte uspeo da prenesem svoje razmišljenje i značaj koji pridajem Twitteru i ljudima koje pratim, ali valjda ste me skapirali, u stvari, nadam se da jeste i možete da objasnite i meni! :D

Vaš @GoranSTX

...

3 коментара:

Branislava је рекао...

To je neobjašnjivo :P

GoranSTX је рекао...

To je neverovatno... :P

Branislava је рекао...

A reći ću ti šta je još neobjašnjivo i neverovatno - ovaj blogger!
Juče sam bar 5 puta napisala neobjašnjivi komentar, skoro mi se objasnilo, samo od sebe, koliko sam ga ponavljala! Čudo!

=)