15 јануар 2013

Balada za kraj...

Voleo sam je. Iskreno. Čisto. Od prvog momenta kada sam je video. Nisam imao ni jedan trenutak u kome bih posumnjao da nije tako. Bio sam dobar, nežan, opušten, divan jednom rečju, sama mi je rekla. Tada sam znao da nešto nije u redu. Nikada mi nije rekla šta. Saznao sam sam.

Nisam je izgubio zato što je nikad nisam ni imao. Ne žalim što je nemam, niti što sam toliko vremena potrošio u nadi, čekanju, strpljenju, željama. Ipak, ne mogu da ne budem tužan što više neću biti razlog osmeha na njenom licu. Što me više neće pogledati. Što neću osetiti onaj nemir dok mi prilazi glave blago pognute, da sakrije osmeh iskvaren senkom sudbine...

Nije prva, nije ni poslednja, ali je sada tu, još uvek, šeta se mračnim katakombama moje duše. I donosi svetlo. I znanje da nije sve bilo uzalud. Podseća me da imam snage, da ne odustajem, da ne gubim nadu. Isto sam i ja govorio njoj kada sam video koliko je guši ono što zna, a ne može da mi kaže.

Vreme leči sve. U pravu su, ali vreme nama dato nije beskrajno, ostaje samo da se vidi da li je dovoljno. Nije mi drago što se osećam ovako, iako ne žalim zbog toga, jer znam da volim i znam da volim. Čovek sam zbog toga.

...

4 коментара:

Анониман је рекао...

Ljubav za tebe! <3

pavlovic015 је рекао...

od sada budi sasvim drugaciji i veruj mi bece i tebi sve drugacije

GoranSTX је рекао...

I ljubav za otiske :*

@pavlovic015
Ehhh, kasno je da se sada menjam... zbog mene ne plači, suza nisam vrijedan... :D :P

pavlovic015 је рекао...

nikad nije kasno da se ljubi strasno